Nastavnički posao je jedna od najljepših aktivnosti čovjeka. Pomoći nekome da svoj razvoj, znanja, vještine, stavove, interese  i vrijednosti razvije  do svojeg maksimuma je u profesionalnom smislu ispunjenje onoga dijela života kojega zovemo posao. Zadovoljstvo koje osjećamo pri tome može postati dio smisla života. Raditi posao kojega volimo važan je i  poticajan element za postizanje samopotvrđivanja kroz rad.

Dobar nastavnik, po suvremenim očekivanjima i načelima,  mora biti osoba visokih moralnih načela, cijenjena po stručnosti i humanosti. U odnosu nastavnika i učenika temeljna je pretpostavka međusobno uvažavanje i poštovanje, gdje jedan u drugome prepoznaju dostojanstvo ljudske osobe i osjećaju odgovornost u provedbi zajedničkog cilja, a to je odgoj i obrazovanje učenika.

Osnovna nastavnička zadaća je pomoći učeniku steći znanja i usvojiti vještine te u pristupu rješavanja problema, načinu razmišljanja i izgradnji moralnih stavova. Radno mjesto nastavnika, bila to katedra u učionici ili zaslon računalnog ekrana u nastavi na daljinu, ne smije biti pozornica za samoisticanje i osobnu promidžbu. Svaki oblik ponižavanja učenika jest nemoralan i nekulturan čin, jer se od nastavnika očekuje altruizam, a ne egocentrizam. Nastavnik je dužan biti posvećen učenicima i ne zapostavljati nastavu. Odnos nastavnika i učenika je odnos ravnopravnosti glede dostojanstva ljudske osobe, ali nije odnos jednakosti u pogledu autoriteta. Nastavnik ima autoritet organizirati nastavu uzimajući pri tome sugestije učenika, ali isto tako nagraditi učenikov rad i znanje, ili sankcionirati nerad i trenutno neznanje. Značajan aspekt nastavničkog posla je pažljiva evaluacija učenikova rada. Olako davanje jedinica „za sitnicu“ zlouporaba je nastavničkog autoriteta i ignoriranje dostojanstva učenikove osobe, dok je  „poklanjanje“ ocjena krajnje nepedagoško i neodgovorno. Dobar nastavnik je prepoznat po pozitivnom, a ne negativnom autoritetu. Takve nastavnike učenici „vole“ jer ih potiču na kreativnost u radu i učenici uz njih otkriju korist učenja za život, a ne samo za ocjenu. Negativnom autoritetu učenik  se podvrgava  zbog prisile i represije i poslušan je samo dok mora biti. Trajni učinak prema ovakvom načinu podučavanja može biti averzija i to ne samo prema nastavniku, nego i prema predmetu edukacije. Ako je u ponekim situacijama potrebno primijeniti represiju ona mora biti u funkciji nastave, a ne „ega“ nastavnika. Dakle, dobar nastavnik poštuje dostojanstvo učenikove osobe i temeljem pozitivnog autoriteta uspostavlja s njim odnos povjerenja i suradnje. Odgovorno shvaća nastavničke obveze i svjestan je svoje uloge na učinak odgoja i obrazovanja na učenika.

Učenik se u procesu odgoja i obrazovanja promatra drugim očima. U procijeni učenikova rada i uspjeha u učenju nastavnici su često spremni za neuspjeh kriviti samo učenike S jedne strane, obično mu se unaprijed oprašta mladenačka lakomislenost koja nerijetko prelazi u neodgovornost u radu, kao i mladenačka buntovnost koja ponekad graniči s nedostatkom poštovanja prema nastavniku. Međutim, učenik mora uložiti trud i pokazati odgovornost prema obvezama te uz međusobno poštovanje ostvariti s nastavnikom učinkovitu suradnju.

Motivacija znatno olakšava zahtjevnost nastave i tu je uloga nastavnika neprocjenjiva. Uspješan nastavnik je onaj gdje učenici postižu njima samima prihvatljive rezultate učenja, a da pri tome osjećaju zadovoljstvo prilikom učenja i sreću zbog naučenog. Učenik koji je indiferentan prema pozitivnoj ocjeni koju tretira kao „glavno da sam se riješio“ nije dobio od svog nastavnika potrebnu motivaciju i satisfakciju za ono što mu je činiti.  Da bi učenik bio prikladno motiviran  za učenje i rad on mora znati i osjetiti da ga nastavnik vidi „cijeloga“, a ne samo kroz sadržaj predmeta i postignute ocjene. Neobavezna pitanja pojedinačno upućena učenicima od strane nastavnika npr. jeste li umorni, jeste li stigli doručkovati, kako ste proveli vikend, jeste li bili kući preko vikenda i sl. omogućuje im mentalno rasterećenje u odnosu s nastavnikom jer oni pri tome uviđaju da je i nastavnik osoba s osjećajima i brigom za druge. Pokazati razumijevanje i učiniti ustupak prema učeniku kad je indisponiran za nastavu npr. provjeru znanja, nije znak slabosti i gubitka nastavničkog autoriteta već pokazatelj velikodušnosti onoga koji upravlja procesom.  Na taj način učenik stječe povjerenje, a kad nastavnik ima kod učenika zadobiveno povjerenje on tada može „sve“. Dakle, pozitivan autoritet koji vodi uspjehu ne zadobiva se represijom već razumijevanjem učenika i stjecanjem povjerenja.

U radu s učenicima s teškoćama u učenju potrebno je da dobar nastavnik „siđe s autoputa i ubaci u drugu brzinu“. Na tim nepoznatim putevima, ako je otvoren u promatranju cjelokupne ličnosti učenika, nastavnik  može naići na pozitivnosti koje nije očekivao, a na kojima može graditi svoj odnos i poučavanje kako bi ono bilo učinkovito na zadovoljstvo svih dionika. Te pozitivnosti se zovu „jake strane“ učenika, makar se pri tome ne misli na stvarnu jakost nego na osobine ili vještine u kojima je učenik dobar. Saznanje o njima može se uočiti promatranjem i  razgovorom koji često izlazi iz  okvira  sadržaja predmeta što znači da nastavnik mora namjerno uzeti vremena i napraviti kvalitetnu analizu.

Za rad s učenicima s teškoćama u učenju od nastavnika se traže dodatna znanja i specifične kompetencije. Uz profesionalnost nastavnik mora biti zrela osoba, a to uključuje sljedeće dimenzije:

1. nastavnik mora znati raditi – rad veseli, ali ne treba izgarati na poslu jer je to loš model za učenikovu identifikaciju
2. nastavnik mora znati voljeti – ne treba se sramiti svojih osjećaja prema učeniku, ali ih se mora kontrolirati te ostvarivati primjereno okolnostima
3. nastavnik se mora znati igrati – najvažnija dimenzija zrelosti, izbjegavati dogmatizam i prihvatiti život kao igru i biti otvoren novim znanjima uz spremnost odbacivanja dosadašnjih sadržaja

Nastavnički egoizam je određen težnjom pojedinih nastavnika da, u uvjerenju o iznimnoj relevantnosti sadržaja koje poučavaju, zahtijevaju od učenika i više negoli je potrebno za dostizanje zadanih ishoda. Vještina je procijeniti i precizno odrediti  količinu sadržaja nastave, njegova ekstenziteta (količina činjenica i generalizacija), intenziteta (dubine pojmova) i strukturu (logičku uređenost generalizacija i činjenica). Na taj se način učenika opterećuje njegovom aktivnošću u spoznavanju sadržaja, ali ga se rasterećuje nepotrebne količine činjenica i reprodukcije sadržaja. Nastavnik je dužan stalno propitivati svoj pristup učenicima, utvrditi jesu li sadržaji i metode koje pred njih postavlja usklađeni s određenim ishodima te neprekidno evaluirati postignuća učenika.

Zahtjevi u odnosu na psihološku stranu nastave u radu s učenicima s teškoćama u učenju:

• uspostaviti pozitivan, dobronamjerni odnos
• pohvaliti trud
• postaviti/odrediti dogovore u radu
• ostvariti aktivnost učenika u svim etapama nastavnog procesa
• stjecanje znanja i vještine u skladu s mogućnostima učenika, ostvareni primjerenim načinom rada nastavnika
• primjenjivati interesantne poticaje i raznolika adekvatna sredstva
• dobro razraditi motivacijski plan – razrađen sustav poticajnih postupaka i aktivnosti s ciljem jačanja interesa, volje i želje učenika
• potrebno je poticati pozitivnu interakciju s vršnjacima (rad u paru, grupi, zajedničke aktivnosti, radionice i dr.) zbog razvoja suradničkih i prijateljskih odnosa

Učenje će biti uspješnije ako je relevantno, primjereno dobi, primjenjivo u svakodnevnom životu i zanimljivo.                  

Didaktički principi u radu s osobama s teškoćama u učenju

1. Usmjerenost k cilju – ciljevi rada proizlaze iz precizne opservacije; tijekom rada ciljevi se mogu modificirati i prilagođavati konkretnoj situaciji; planirano, organizirano i kontrolirano podučavanje; cilj je postignut kada su promjene mjerljive
2. Fleksibilnost – pomoći osobi izaći iz rigiditeta i stereotipija, a razvijati sposobnost akomodacije; fleksibilnost u načinima poučavanja
3. Samoaktivnost – sve pokušaje samoaktivnosti treba uočiti i iskoristiti te poticati jer su oni od velikog značaja za daljnji kognitivni razvoj; treba nastojati da aktivnost bude smislena
4. Slojevitost  - tijekom procesa učenja u učionici se odvija učenje na nekoliko razina; u interakciji s cijelim razredom i svakim pojedinim učenikom; pored „službenog“ programa realizira se nešto što se može nazvati „paralelni“ program koji može doprinijeti spontanom ili usputnom učenju. Neke neformalne situacije mogu postati situacije učenja.
5. Individualno i kompenzacijsko podučavanje – učeniku treba pristupiti individualizirano, a usmjerenost podučavanja postaviti tamo gdje će se uočeni nedostatak najbolje premostiti
6. Učenje je kontinuirani proces – svakodnevni proces učenja važniji je od rezultata učenja; oni će doći u nekom trenutku, a od trenutka učenja do trenutka provjere naučenog ne bi trebalo proći previše vremena (najviše 20 dana)
7. Poticanje želje za komunikacijom – komunikacija je osnova svakog podučavanja, treba voditi računa o neverbalnoj komunikaciji koja mora biti emocionalno obojana i izvor zadovoljstva za nastavnika i učenika
8. Učenje mora biti životno – učenje je olakšano ako si učenik može predočiti korist od njega u nekoj za njega svakodnevnoj situaciji

Kod učenika s teškoćama u učenju treba biti spreman izaći iz okvira poimanja vlastite slike „kako nastava treba izgledati“ i prilagoditi se potrebama i mogućnostima učenika. Nastava je proces koji traži fleksibilnost u samoj ideji kako ona mora izgledati. Učeniku s teškoćama u učenju nije potrebno sažalijevanje nastavnika, nego jasan i konstruktivan pristup zasnovan na prihvaćanju učenika s teškoćama u cijelosti. Važna osobina suradničkih odnosa jest tolerancija koja se kao pojam često svodi samo na prihvaćanje različitosti (što ona i jest), ali tolerancija je puno više od toga.

Tolerancija je:

• sposobnost prihvaćanja stvari s kojima se ne slažemo
• vježbanje strpljivosti u podnošenju stvari koje ne volimo
• prihvaćanje stvari koje ne možemo promijeniti
• isticanje vrlina u odnosu na mane
• pokušaj sagledavanja problema očima drugoga
• razlikovanje važnih od nevažnih pojedinosti u životu
• pomoć u prihvaćanju života kakav jest, a ne kakav bismo željeli da bude
• češće dopuštanje drugima da budu u pravu
• prihvaćanje činjenice da od svakog čovjeka možemo nešto naučiti
• oslobađanje potrebe za savršenstvom u svim područjima svog života i života drugih ljudi
• shvaćanje da naš način gledanja nije jedini ispravan

Tako široko shvaćen pojam tolerancije bit će velika pomoć i zamah nastavniku u oblikovanju kvalitetnih i upotrebljivih načina u komunikaciji s učenikom, a sve sa ciljem učenikove uspješnosti i zadovoljstva.

Literatura:

1. Abou Aldan, D. (2019.): Metodika zdravstvene njege, Medicinska naklada, Zagreb.
2. Adubato, S.(2004.): Govorite iz srca, Alinea, Zagreb.
3. Jakšić, Ž. i dr. (2005.): Umijeće medicinske nastave, Medicinska naklada, Zagreb.
4. Stančić, Z. (2004./2005.): Metode i tehnike poučavanja učenika usporenog kognitivnog razvoja, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb.

Elda Karadža, prof.reh.