preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
ŠKOLA ZA ŽIVOT

 

SINIŠA GLAVAŠEVIĆ:PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemeo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. A grad, za nj ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi

 

 

 

 

 

Ako staru kulturu poslušnosti napokon želimo zamijeniti novom kulturom odgovornosti prema sebi i drugima, moramo imati povjerenje u sebe i druge. I snagu i hrabrost da se odvažimo iskoračiti iz te ovisnosti. Nastavnice i nastavnici su uz roditelje najvažnije odrasle osobe u životu većine djece i mladih. Njihov zadatak nije samo prenošenje nastavnog gradiva. Prije svega radi se o tome da se mlade ljude prati kako bi mogli razviti što veću životnu snagu i socijalnu kompetenciju. Točno je da nastavnici za to nisu obrazovani. No to ne mijenja ništa na potrebi. To samo pojašnjava da smo na početku nužnih promjena.

Sve što trebamo za novu školu već je poznato i na raspolaganju. Moramo to samo učiniti!

                                             Jesper Juul: Škola u infarktnom stanju

 

 

"Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osobine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući" A.G. Matoš

 

 

 

 

 

 

 

 

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (18.11.1898.-2.5.1925.)

 

 

 

Završavam svoje zemaljske poslove.

Nakon toliko godina, tijelo i mozak razumiju sve. Duši ništa nije jasno. Mislio sam, mlad:biće vremena, naučiću, pa se svemu osmjehivati. Biću mudar, naučiću da šutim, osmjehivaću se, svima i svemu. Biću mudar, naučiću da šetam kao Ćamil Sijarić. Ne naučih ništa. Sa šezdesetisedam, jedim se kao sa sedamnaest! Kakva šutnja, kakva, pobogu šetnja!? Planem, sa šezdesetisedam, nasvašto, kao da mi je dvadesetitri. Ništa ne naučih. A mislio: osmjehivaću se, sa visina. U šetnji, vedar, odmahivat rukom. Niti se osmjehujem, niti rukom odmahujem. Niti šetam, niti šutim. A svoje zemaljske poslove privodim kraju. Trijebim bilježnice, gužvam stare papire, praznim prašnjave fascikle. Kako nacijediti pitak sok iz suhe drenovine zaboravljenih zapisa?

 

                              Abdulah Sidran: Otkup sirove kože

 

 

 

 

U kulturi, politici i poslovnom svijetu-kao i u području obrazovne reforme- mnoge su anglo-američke kulture i društva postali nezdravo opsjednuti svime što je veće, zahtjevnije, teže, brže i moćnije. Tvrtke koje sigurnost svojih klijenata žrtvuju za kratkotrajnu dioničarsku vrijednost; poslovni svijet koji prekomjernim i opasnim nastojanjima povećanja profitabilnosti izaziva ekološke katastrofe; financijski slomovi uzrokovani astronomskim iznosima nenaplativih dugova; stručnjaci za obnavljanje poslovanja koji uzrokuju proizvoljne raskole postavljanjem nerealnih ciljeva razvoja i jednako proizvoljnih kvota otpuštanja zaposlenika-to su posljedice nestrpljenja, oholosti, bahatosti i pohlepe koji obilježavaju najgoru vrstu poslovanja. Neuspjeh, otkazi, konkurencija i zatvaranje škola obrazovni su ekvivalent neodrživih promjena u poslovnom svijetu. Ono što se time dobiva preuveličana je, napuhana i umjetno poboljšana steroidna obrazovna reforma.

                                                                            P.Sahleberg: Lekcije iz Finske

 

 

 

..."Strah i nada", veli Kant, "ako postanu princip,posve uništavaju moralnu vrijednost svakog djelovanja." Da, ali daj ti nađi čovjeka koji se ponaša moralno, a da se pri tome ničemu ne nada i ničega ne boji! Već od najranijeg djetinjstva majke govore djetetu: "Ako budeš dobar, dobit ćeš jabuku", dok oni manje darežljivi roditelji kažu:"Ako ne budeš dobar, dobit ćeš šibom!" Uvijek sam se pitao je li Kant doista mislio da je moguće moralno djelovati iz "čistog, autonomnog osjećaja dužnosti, koji nije potaknut ničim izvan sebe samoga", ili je , pišući to, htio pokazati kako ni jedan ljudski moralni postupak nije istinski moralan. Jer, ako smo odmalena naučili da dobrota nije sama sebi svrhom, nego uvijet da bismo postigli što ugodno ili izbjegli što neugodno, kako onda očekivati da je moguće naći čovjeka koji bi bio moralan zbog moralnosti same, a ne zbog toga što se takav kojim slučajem i našao, to bi morao biti ili svetac, ili luđak.

               Ivo Brešan, Ispovijedi nekarakternog čovjeka

 

 

 

NEKI STID

 

Na zlo sam odavno već okornjačio, 

još jedino dobrota čista mene gane. 

O pete sam zavist okačio. 

Cvijetom moje zarasle su rane. 

 

Svaka himba meni je daleka. 

Drugima sam kao samom sebi. 

Mržnje sve, od ovoga svijeta, 

ljubav moju potopile ne bi. 

 

Pa ipak se katkad ćutim slabim, 

kad od srca um mi se otima. 

Sam pred sobom ja oborim glavu 

ne znajući kud bih sa očima.

 

          ENES KIŠEVIĆ

 
 
 
 
 
 
 
Nezahvalno je, naravno, polemizirati s aforizmima, ali ipak treba primijetiti da sigurnost i postojanost granice 
neće čuvati zidovi. U budućoj Evropi granice će biti simbolične, pa i naša bi granica prema Srbiji cijelom svojom 
dužinom mogla biti zasađena maslinama — tim simbolom mira. Ukoliko se pokaže da podneblje ne odgovara maslinama, 
moglo bi doći u obzir i neko drugo drvo. Vrbe, na primjer.
Dobro, ne tvrdim da je to više od kasarnskog vica, ali "Europa bez granica" isto je takva utopija kao Afrika bez 
pijeska. Nije važno da li se granice vide ili ne, važno je samo to da se priznaju kao neosporne. Stoga "Europa bez granica" znači samo to da su demontirane unutarnje pregrade — jer se vrlo dobro i precizno zna što kome pripada — da bi se njima ojačale vanjske. "Berlinski zid" nije srušen, on je samo građevinski materijal za neku novu granicu, u čiji bi se katastar htjeli uvući i mi.
Ratko Cvetnić: Kratki izlet
 
 
 
...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na točnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu riječ. 
Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati. 
Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu... 

... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...

(Fjodor M. Dostojevski - Zločin i kazna)
 
 
 
 
 

U devet sati navečer, 3. studenoga 1999., vraćala sam se kući s jednoga

od svojih redovitih predavanja u londonskoj School of Oriental and

African Studies. Kad sam iz stanice podzemne željeznice Stamford

Brook izašla u mračnu jesensku večer, čula sam iza sebe korake u trku.

Prije nego što sam stigla reagirati, netko me snažno udario po glavi

i oborio na tlo. Instinktivno sam čvršće stisnula torbicu, u kojoj se

nalazio jedini primjerak rukopisa knjige koju sam upravo bila dovršila.

Ali napadač nije odustajao.

“Daj mi torbicu”, stalno je vikao.

Oduprla sam mu se snagom za koju nisam znala da je u meni.

U onome mraku nisam mu mogla vidjeti lice i bila sam svjesna jedino

toga da se borim protiv dvije snažne, ali nevidljive ruke. Pokušala

sam se zaštititi, a u isto vrijeme sam ga nogom udarila tamo gdje sam

mislila da bi mu mogle biti prepone. Uzvratio mi je, te sam osjetila

oštre bolove u leđima i nogama, a u ustima slan okus krvi.

Prolaznici su počeli trčati prema nama i vikati. Uskoro je napadača

opkolila bijesna gomila. Kada sam se, teturajući, uspravila, vidjela sam

da je visok preko metar i osamdeset.

Poslije me policija pitala zašto sam riskirala život zbog torbe. Drhteći i trpeći bolove, objasnila sam: “U njoj je bila moja knjiga.”

“Knjiga?” uzviknuo je jedan policajac. “Zar vam je knjiga važnija

od života?”

Naravno da je život važniji od knjige. Ali, u više nego jednom smislu,

moja je knjiga bila moj život. Bila je moje svjedočanstvo o životima kineskih žena, rezultat mojega višegodišnjeg novinarskog rada. Znam

da je to bilo glupo: da sam ostala bez rukopisa, mogla sam pokušati

ponovno ga napisati. No nisam bila sigurna da bih bila u stanju prolaziti

kroz sve krajnosti osjećaja koje bi u meni izazvalo ponovno pisanje

knjige. Bilo je bolno proživljavati priče žena koje sam upoznala, a još je

teže bilo srediti sjećanja i pronaći prave riječi kako bih ih ispripovijedala.

Boreći se za tu torbu, branila sam svoje osjećaje i osjećaje kineskih

žena. Moja je knjiga bila rezultat tolikih stvari koje, da su se izgubile,

više nikada ne bi bilo moguće ponovno pronaći. Kad ulazite u svijet

svojih uspomena, otvarate vrata prošlosti; iza tih vrata nalazi se cesta

koja se višestruko grana, a nikad ne idete istim putem.

 (Xinran:Dobre kineske žene)

 
 
Lagano umiranje
 

Lagano umire onaj koji ne putuje,

koji ne čita,

onaj koji ne sluša glazbu,

onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,

onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,

postavljajući si svaki dan ista ograničenja,

onaj koji ne mijenja rutinu,

onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,

i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bježi od strasti,

i njenog vrela emocija;

onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja život

kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,

onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,

i koji ne ide za svojim snovima.

Lagano umire onaj koji si neće dozvoliti niti jednom u

životu da pobjegne od smislenih savjeta

i zaboravi biti sretan…

                                  Pablo Neruda

 

 
 
 
O KNJIGAMA

 

Knjige su kao bebe. Jedne su začete u grču strasti, a druge u epruveti, jedne su plod slučajnog susreta, a druge su bile planirane godinama. Jedne su produkt neodoljivog poriva, nepromišljenog trenutka slabosti, a druge su rezultat snažne i osmišljene  želje da se ostavi utisak u prostoru i vremenu, da se protegne u vječnost. Jedne su željene, a druge se naprosto dogode. Kako god nastale,ugnijezde se duboko u našu utrobu, dišu s nama i spavaju, hrane se našom krvlju i njihova mala srca započinju svoj ritmički ples, svoju igru i utrku s vremenom. Skrivene u nama, one rastu nezaustavljivo poput zrna graha u vodi.Ponekad bole, troše nam energiju, umaraju nas, sišu naše najbolje životne sokove, a ponekad nas ispunjavaju predivnim, drhtavim znakom da su unutra, da se miču, žive. Daju nam osjećaj da nismo sami, da naš život ima smisla i da će iza nas nešto ostati.Određeno ih vrijeme nosimo u sebi, a onda se rode u mješavini suza i smijeha pa počnu živjeti svojim vanjskim životom. Pupkovina kojom smo bili vezani nasilno se prekida danom objavljivanja. Krhka ljepota novog života odjednom prestaje biti naša unutarnja tajna. sada ju moramo naučiti dijeliti s drugima. Kada plače, njene očajne krikove mogu čuti svi, a kada se smije, njena radost postaje opći poklon svakome tko je gleda. Njeno srce koje smo dugo nosili u sebi poput progutanog sata, sada prestaje kucati u ritmu s našim i postaje ogledalo svačijeg vremena.

...

Kada knjige-bebe dođu na svijet, neko smo vrijeme odgovorni za njih, pratimo kako ih okolina prima, pokazujemo ih, pravimo se važni, hvalimo ih, opravdavamo ili objašnjavamo. Učimo se voljeti ih dijeliti ih s drugima, hrvati se s komentarima poput onog “što je zapravo pisac htio reći”.Branimo ih od zlobnika, pomažemo im da nađu smisao postojanja i svoje mjesto pod suncem, da prebole dječje bolesti i nauče preživjeti. Onda naše knjige odrastu, udalje se od nas i mi od njih, ne razumijemo ih dobro i ne prepoznajemo više, ne pratimo njihove razvojne faze i ne možemo se uživjeti u njihove razvojne faze i ne možemo se uživjeti u njihove probleme. Odjednom nam se čine kao tuđa djeca, kao da ih je napisao netko drugi. Tada krenu same u život, a nama se otvara prostor za nove knjige.

 

                                                       (Velimir Srića: Privatne istrage)

 




Vijesti iz knjižnice

    

Medicinska škola u Rijeci ima razvijenu misiju koja je proizašla iz duge i bogate medicinske prakse u Gradu Rijeci koja je formirala visoko kvalitetnu obrazovnu instituciju za potrebe zdravstvenih kadrova unutar Republike Hrvatske . Škola ima regionalni i nacionalni značaj. Medicinska škola u Rijeci obrazuje zdravstvene brandove u suvremenom hrvatskom odnosno europskom okruženju prema potrebama tržišta rada.

Ravnatelj

Alen Vukelić,dr.med.

 

Od 7. rujna 2015. godine smo u novoj vlastitoj zgradi u secesijskom stilu na adresi Braće Branchetta 11a između Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci te Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci.U neposrednoj blizini nalazi se i naš drugi objekt u sklopu KBC-a na adresi Cambierieva 17. 

 


e-Dnevnik

Korisni linkovi
Poučavanje

Ministarstva
 • MZO

Agencije
 • AZOO
 • ASOO
 • NCVVO

Upisi u srednju školu

Projekti

Info


EMA


Katalog knjižnice

Tražilica



Anketa
Želim se upisati u smjer:














preskoči na navigaciju