Iz svojeg iskustva prenesla nam je kako sve sestre trebaju stalno održavati i unapređivati svoje znanje i efikasnost, suosjećajnost i brižnu praksu. Marija je uspoređivala učenje, razvoj vještina i odgovornost u vrijeme vježbi, s prvim danima na Odjelu intenzivne njege, Zavoda za gastroenterologiju, Klinike za internu medicinu. Velika je razlika kad se od sestre imenom i prezimenom očekuje u svakom trenu koji može biti pitanje života, efikasni, odgovorni, samostalni odgovori na sve zahtjeve bolesnika, liječnika i struke. Istaknula je važnost učenja, vježbanja, redovitosti u školsko doba kojeg možda ni sama nije bila u potpunosti svjesna. „Ne uči se za ispit, ni ocjenu“ istaknula je Maria i preporučila čuvanje udžbenika iz stručnih predmeta. Osim točnog izvođenja postupaka važna je i briga o priboru i lijekovima. Sav pribor mora biti na svom mjestu, urednih rokova trajanja, ispravan, od seta za reanimaciju, antišok terapije, setova za postavljanje centralnog venskog puta, urinskih katetera, sondi, sve do loptica od vate, kako se u trenucima hitnoće ne bi uzalud gubilo vrijeme. Poznavanje stručne terminologije, dobre komunikacijske vještine, sklonost timskom radu, empatija prema bolesniku odlike su koje moramo izgraditi da bi se kvalitetno i efikasno mogli baviti sestrinskom skrbi za bolesnika. Maria je odgovarala na pitanja o radu u smjenama, noćnim smjenama i zadovoljstvu na poslu. „Koliko god naporno bilo, sretna sam, biti medicinska sestra/ tehničar, nije posao, to se voli, to je poziv“ ozarenog nam je lica ispričala. Razgovarali smo i o državnoj maturi, a Maria je preporučila kako nije prerano za ozbiljne pripreme. Ovim putem se zahvaljujemo što je u svoje slobodno vrijeme došla u naš razred poučiti nas što nas čeka i motivirati da uložimo još više truda u našem školovanju. Veliko hvala!