"Poštovane obitelji Bakula i Marić! Uvažene kolegice i kolege, učenici i prijatelji našeg dragog Krešimira!

Danas smo se okupili kako bismo se prisjetili života i djela pokojnog Krešimira koji nas je iznenada napustio i ostavio u tuzi, boli i nevjerici.
Životni put našeg Kreše započinje 1976. godine u Širokom Brijegu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završava u svom Posušju odakle 1995. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje i završava Prehrambeno inženjerstvo na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu. Tijekom studija naš vrijedni kolega uz učenje pronalazi vremena i za posao te dulji period radi u Modernoj galeriji, a istovremeno se kao član folklornog ansambla „Zagreb – Markovac“ aktivno bavi plesom i pjevanjem.
U listopadu 2005. Krešu, svjetskog putnika, put dovodi u Rijeku gdje u Mljekari PIK-a Rijeka obavlja pripravnički staž nakon čega se zapošljava na mjestu poslovođe i tehnologa pripreme proizvodnje.
2011. nakratko napušta naš grad, svoj drugi dom, i odlazi u Beč te svom životopisu dodaje još jedno radno iskustvo, rad na recepciji jednog bečkog hotela.
Na sreću i zadovoljstvo svih zaposlenika i učenika Medicinske škole u Rijeci, ponukan željom za novim iskustvima i usavršavanjima, Krešimir se, u ožujku 2012. zapošljava u našoj školi, gdje uz kraće prekide ostaje kao nastavnik biologije, higijene i sanitacije, zaštite na radu te prehrambene grupe predmeta, do kraja ovozemaljskog života.
Krešimir Bakula preminuo je 1. kolovoza 2017. u dobi od 41 godine. Putovanje ovim životom nažalost nije mu dugo trajalo, ali je bilo ispunjeno. Krešina stalna prtljaga na tom putovanju bili su ljubav, pažnja i dobrota koje je tijekom života uvijek dijelio s drugima. Privlačio je svojom jednostavnošću, susretljivošću i skromnošću. Uvijek nasmijan Krešo je bio omiljen kolega, nastavnik i prijatelj. 
Dragi Krešo, hvala ti što si bio dio naših života . Neka ti je vječni mir i slava, a obitelji i prijateljima u ime svih zaposlenika i učenika Medicinske škole u Rijeci iskrena sućut." (Danijela Đurić Perić)

I što sad mogu
Napraviti
Za tebe?
Samo te pozdraviti mogu...
Pjesmom:
Sramežljivom
Samozatajnom
Dobronamjernom
Zaspalom
Zasanjanom
Tužnom
Tihom...
Što mogu napraviti,
Za tebe?
Mogu ti poslati
Misao:
Nježnu,
Toplu,
Sjetnu...
Mogu još samo
Podići ruke Nebu,
Mahnuti,
I nasmiješiti se tvom osmjehu,
Pjesmom...
RIP Krešo 😔 (Jasminka Hržić Grubelić)

Ines T.: Dok pozdravljamo njegovu svestranost koja je podrazumijevala poštivanje tradicije, kreativnu radoznalost, dok pozdravljamo velikodušnost, nesalomljiv moral, strpljenje i razumijevanje, njegovu duhovnost i prihvaćanje Božje volje, uistinu zahvaljujemo vama obitelji Bakula i Marić koji ste svojim životom i djelovanjem potaknuli, ne ograničili posvećenost i požrtvovnost prema bližnjima vašeg i našeg Kreše. Vrlina koja ga je krasila bila je duboka odanost obitelji i prijateljima. Ines Turković pozvala je sve one koji željeli nešto reći u spomen našem dragom profesoru i kolegi Krešimiru Bakuli.

Od dragog im profesora oprostili su se u ime učenika Andrej Dorić i Anita Kauzlarić, u ime kolega Mirjana Lončar, Kornelia Doračić i Ana Uljar te Aleksandra Ivković.

"Zamjenski profesor bez dovoljno iskustva kojim bi pronašao način da nadglasa i zainteresira naš nemiran razred. Takvim se na prvi pogled učinio profesor Bakula. No ubrzo smo shvatili da smo pogriješili. Neizmjerno mi je drago što mogu reći da je profesor Bakula na jedinstven način uljepšao naše srednjoškolske dane. Bio je naš vjetar u leđa, jasno nam je davao do znanja koliko vrijedimo. Jedan od rijetkih profesora koji nas je pitao ono što znamo, cijenio je naše različite interese i načine razmišljanja.
Uvijek je bio veseo, iskren, pošten, nasmijan. Nema riječi s kojima bi mogli opisati bol i tugu koju osjećamo. Dragi naš profesor s kojim smo proveli predivne trenutke koje ćemo pamtiti s osmjehom na licu jer su bili kao što je i on. Slavlja rođendana, smijeh, tajne, vikanje, pjevanje pa čak i plesanje sve smo to prošli. U njemu nismo vidjeli samo profesora već i prijatelja. Često se pitamo zašto Bog uzima samo dobre ljude, ali izgleda da je svijet previše okrutan za ovakva dobra srca kao što je imao naš profesor. Pri našem odlasku iz škole kada smo se pozdravljali, a pritom ne znajući da smo se i oprostili s profesorom, napomenuli smo mu kako će nam nedostajati, a on nam je nasmiješeno odgovorio: „Puno ste me snimali i slikali pa ćete imati uspomene.“ Dragi naš Baki neka te čuvaju anđeli!" (Andrej Dorić i Anita Kauzlarić)

"Tuga, nevjerica, bol, praznina ... i dalje su neizmjerni i veliki. Otišao je tiho i samozatajno kao što je i živio, čovjek velikog osmijeha i još većeg srca. Nismo se stigli oprostiti niti zagrliti na odlasku. Ova neizmjerna tuga i bol će s vremenom minuti, ali sjećanja na njega ostat će zauvijek u našim srcima. 
Bio je uvijek vedar, nasmijan, pun života. Moj najbliži suradnik i kolega u aktivu. Od trenutka kada je prije pet godina prvi put ušao u zbornicu nije se ništa promijenilo. I dalje živi njegov veliki osmijeh. Kako je više puta dolazio i odlazio iz škole ja i sada imam osjećaj da ću ga ponovo nazvati i pozvati ga da se vrati u školu, da će jednostavno ovih dana ući u „malo zbornicu“, donjeti kavu ili čokoladu i s osmjehom upitati „Što ima novog?“ Voljeli su ga svi, i učenici i kolege zbog njegove nesebičnosti, mirnoće i velikog srca. Uvijek je bio spreman pomoći bez velikog razmišljanja. Kad god ga je netko nešto pitao za pomoć najprije bi odgovorio „Nema problema …“, a tek onda bi nakon par minuta pitao! „A što treba?“ 
Učenicima je bio dobar profesor, a još veći prijatelj i mnogima je pružio ruku u njihovim najtežim životnim trenucima. Davao se nesebično i radosno, otvorenog srca. Kažu da je najveći uspjeh profesora kad ga učenik smatra prijateljem, a mentora kad ga učenik nadvisi. To je uspjelo našem Kreši ili Bakiju kako su ga učenici od milja zvali. Ponosna sam što sam sudjelovala u njegovom profesionalnom odrastanju.
Volio je život, putovanja, prirodu, družiti se s ljudima, ples i pjesmu … i kao što je rekla njegova kolegica bio je naš Fred Astare. Neizmjerno će faliti na našim izletima i zabavama. Falit će u razredu, laboratoriju, zbornici … falit će njegova smirenost i dobrota. Ono najvrjednije što ga je činilo posebnim bila je dobrota, odanost, toplina, blagonaklonost, suosjećanje, prijateljstvo.
Jedan je pjesnik rekao da smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kad ih svi zaborave. Ti dragi Krešo ne moraš brinuti. Ispisao si najljepše stihove života. Tvoji učenici, tvoji kolege, suradnici i prijatelji nikad te neće zaboraviti. 
I završit ću mislima Phila Bosmana: „Usrećivati druge san je sretnih ljudi“, a Krešo je upravo to i radio
Vjerujem da je naš Krešo sada na jednom ljepšem mjestu i da nas prati svojim osmjehom. Svima će nam jako faliti, ali ja vjerujem da će me taj njegov osmjeh dočekati jednog dana kad i mene Gospodin pozove k sebi. Dragi Krešo, do nekog ponovnog susreta u vječnosti počivaj u miru i neka te čuvaju anđeli, a ti pazi na nas!" (Mirjana Lončar)

"Dragi roditelji i članovi obitelji, poštovane kolegice i kolege!
Danas se opraštamo od našeg kolege i prijatelja Kreše. Naš grad i naša škola ostali su siromašni za jednog nadasve dobrog čovjeka.
Uz njega nas vežu mnoga sjećanja jer nas je svojom ljudskom toplinom radosno i zdušno darivao svakodnevno.
Svatko od nas nosi u svom srcu neku svoju uspomenu na njega. Meni osobno zauvijek će ostati u sjećanju poneki naši nedjeljni susreti nakon mise u Kapucinskoj crkvi. Krešo se, naime, hranio i krijepio na izvoru svega dobra. Njegova je vjera oblikovala njegove riječi i postupke.
Bio je čovjek toplih ljudskih odnosa. Znao je svakim pogledom i svakom riječju graditi mostove i uspostavljati veze s ljudima.
Bio je smirena i uravnotežena duha, široka srca i dobar prema svima.
Koliko je sati i dana dežurao na maturi?
Zahvalni smo mu za to.
Neću si oprostiti što se nismo bolje upoznali, što nisam zastala koju nedjelju, popila s njim kavu i porazgovarala … Što sam mislila da ću to moći učiniti drugi put…Dužna sam mu … Ne samo ja!
Kada kažem da će Krešo ostati trajno s nama u našem sjećanju to nisu prazne riječi. Nemoguće je zaboraviti njegov plemeniti osmijeh koji je zračio prema nama kolegama, učenicima…, prema svakom čovjeku, uopće prema bližnjemu.
Na svemu mu HVALA! Ana Uljar

Dragi Krešo,
Nakon nekoliko prekrasnih godina koje smo proveli zajedno, tijekom kojih si me strpljivo slušao, bodrio, nesebično pomagao, došao je trenutak da učinim ono što još nisam, da ti zahvalim za svu dobrotu, snagu i radost koju si mi darovao.
Hvala ti za podršku, hvala ti za iskrenost, hvala ti za prijateljstvo.
Hvala ti za sve trenutke koje smo proveli u smijehu.
Uvijek si bio spreman na odricanje i davanje drugima, a za sve to nisi tražio ništa zauzvrat. Tebe su veselile i ispunjavale male stvari. To si bio ti: pun razumjevanja i poštovanja za osjećaje bližnjih, strpljiv i snažan, pun ljubavi i veselja. Ponosna sam što sam te poznavala.
Volio si šetnje, volio si druženje, a najviše si volio putovanja.
Pa, sretan ti put, prijatelju moj…Aleksandra

Kornelia Doračić pročitala je psalam 23 - "Gospodin je pastir moj i niučem ja ne oskudjevam ..."

Jan Samaržija, II-7 je odsvirao na gitari i otpjevao Odlazak Tina Ujevića koju je uglazbio Arsen Dedić.

Ispred Medicinske škole u Rijeci od dragog nam Krešimira Bakule oprostio se ravnatelj Alen Vukelić.

Dragi i poštovani roditelji, draga obitelji, dragi naš Krešo, želim se zahvaliti Vama i našem Kreši u ime Medicinske škole u Rijeci na svemu što nam je Krešo ostavio svojim boravkom kod nas. Neću pričati o svojim emocijama, mislim da su kolege i učenici koji su bili najbliskiji i radili s njim to najzornije prikazali. Reći ću onu zahvalnost koju je Krešimir Bakula ostavio i postavio svojom pojavom, svojim nesebičnim radom i svojim pristupom u našem kolektivu. Ostavio nam je sliku čovjeka koji voli svoj posao, koji zna što trebaju ovi mladi ljudi koje se nalaze u našoj školi, ostavio sliku veličine koju ćemo pamtiti svakodnevno. Osobito su me dirnule emocije učenika, sadašnjih i bivših koji su ga svi odreda voljeli. Biti profesor nije lako, no kolega Krešo je znao kako biti pravi profesor, učenici su to naglasili. Tko zna s tako mladim ljudima uvijek je poseban. Ono što je dao učenicima ostati će trajno i živjeti će, ne samo dok budu živjeli i njegovi učenici jer će to oni prenijeti svojoj djeci tako da će taj zapis ostati zauvijek neizbrisiv. To je vrijednost koju želim naglasiti. Takva ostavština uistinu je bezvremenska. Nema to svatko. Moja zahvala želi naglasiti da je Krešo imao dušu, jer sve što smo čuli i osjetili to pokazuje, pa bih Vam svima, a posebno vama roditeljima i obitelji želio reći da je duša besmrtna, i to Vam govorim kao čovjek i kao liječnik i da odlazak onakav kakav mi ljudi poznamo nije odlazak, jer je ta duša i sada s nama. Ovo je svojevrsna metaforika poveznice života i smrti u kojoj život uvijek pobjeđuje.

Hvala Krešimire za sve dobro koje si nam dao, a Mi ti dajemo naše trajno i duboko poštovanje i uspomenu punu zahvalnosti i ljubavi.

Ovaj neizmjerno tužan oproštajni trenutak u sjećanje na našeg prerano preminulog profesora, kolegu i prijatelja zaključila je toplim riječima Ines Turković:

Preskupo nas je Bog platio da bi nas ostavio u ništavilu. Upravo zato puno je uložio u Krešu. Dao mu je roditelje, brata i sestru, nećake, rodbinu. Na putu života dao mu je prijatelje, učenike i mnoge druge znane i neznane pomoćnike. Dao mu je priliku da se ispuni znanjem i zanimanjem za zemaljske i duhovne stvari. Dao mu je mogućnost da se ostvari kroz svoje vlastite ciljeve i snove, svestrane hobije. Dao mu je sposobnost da bude učitelj, podučavatelj. Usadio je u njega težnju da bude čovjek blizak svima, stvoren na njegovu sliku. Sve naše ulaganje u djecu, učenike, u znanje, u prijatelje, u borbu za biti pa čak i imati, ne bi imalo smisla kada ne bi postojala nada da smrt nije kraj, kad ne bi imali vjere u uskrsnuće tijela i ponovni susret sa našim dragima upravo u ljubavi. Nitko od nas nije znao sve o Kreši, ali mozaik se slaže i iz nas samih progovara i dio njegove osobnosti. Što bi Krešo nama sada rekao? Usuditi ću se prijeći prag nade. Vjerojatno bi izabrao pjesmu svog omiljenog sveca Ivana Pavla II. i rekao nam ovo…

Ljubav mi je sve objasnila, 
ljubav sve riješila – 
stoga obožavam tu Ljubav, 
ma gdje da prebiva.

A postah ravnicom što tihu je otvorena protjecanju 
u kojem nema ničeg od onog hučnog vala što živi od duginih ogledalaca, 
ali je mnogo od vala što smiruje i u dubinama svjetlo stvara 
i tu svjetlost na lišće neposrebreno baca.

U takvoj dakle skriven tišini ja - list, 
oslobođen vjetra, 
ne brinem se više ni o jednome danu što pada, 
jer znam da sve ih to čeka.

Karol Wojtyla ( 1920.-2005.)